Wienerberger jobs
Wienerberger jobs

Kako je Wienerberger osvojio Beč

Opeka se u gradnji koristi oko 6.000 godina, a u prošlosti je svako selo imalo svoju peć za pravljenje ručno oblikovanih cigala. Danas je proizvodnja opeke visokotehnološki proces koji se odvija u fabrikama.

Proizvodnju cigle u Beču uveli su Rimljani. Međutim, sve do srednjeg veka, kuće su obično bile sagrađene od kamena, dok su kuće od opeke bile retke pojave.

Početci pravljenja cigle u Beču

 

Opeka se u gradnji koristi oko 6.000 godina, a u prošlosti svako selo je imalo svoju peć za proizvodnju ručno oblikovanih glinenih cigala. Danas je proizvodnja opeke visokotehnološki proces koji se obavlja u fabrikama.

Proizvodnju cigle u Beču uveli su Rimljani. Međutim, sve do srednjeg veka, kuće su obično bile sagrađene od kamena, dok su kuće od opeke bile retke pojave. Tek u 16. veku povećana građevinska aktivnost dovela je do veće potražnje za ciglom i crepom. U to vreme, u Beču i oko njega, izgrađene su nove fabrike opeke.

Sredinom 18. veka carica Marija Terezija je izgradila na Wienerbergu ciglanu. To je označilo početak industrijske proizvodnje opeke u Austriji pa je do 1780. godine proizvedeno oko milion cigala svake godine.

Nakon smrti osnivača firme, Aloisa Miesbacha, 1857. godine titulu vlasnika Wienerbergera nasledio je njegov nećak, i jedini naslednik, Heinrich Drasche koji je od tada upravljao svim objektima. Novi, mladi vlasnik koji je u kompaniji radio 28 godina, bio je poznat kao „baron od opeke“ i „baron od ugljagljena“.

Od dolaska u Wienerberger 1829. godine, Heinrich Drasche je obavljao različite funkcije unutar firme. U početku je proučavao rudnike uglja i procese proizvodnje uglja širom Evrope, a kasnije je postao upravnik i deoničar Wienerbergera a na kraju, vlasnik svih Wienerberger firmi.

Glavni interes Heinricha Draschea je ležao u inovativnim proizvodnim procesima, posebno u novoj kružnoj peći. Njegov cilj je bio da modernizuje kompaniju i dodatno proširiti poslovanje, a brojni građevinski projekti koji su se u tom trenutku započinjali, osigurali su Wienerbergru dodatnu ekspanziju, kao i veliki doprinos razvoju grada Beča.

Kako je Wienerberger osvojio bečki Ringstrasse

Do sredine 19. veka, Beč je izgledom podsećao na tvrđavu. Međunarodni putnici koji su dolazili u kosmopolitski grad Beč bili su iznenađeni kad su videli kako je grad mali, jedva veći od jedne pariske četvrti. Put do Beča vodio je kroz predgrađa i završavao monumentalnim gradskim zidinama koje su okruživale današnji prvi grad (unutrašnji grad). Najveći problem za Beč je nastao 1850. godine zbog prenatrpanosti zbog stalnog priliva stanovništva. 1857. godine car Franjo Josip napokon je popustio pritiscima svojih savetnika i srušio zidine da bi se stvorio prostor za rast grada.

Nakon što je odluka donešena, sve se brzo dogodilo. Organizovano je međunarodno takmičenje u urbanističkom planiranju, a nekoliko meseci nakon što je ugovor dodeljen carskom deklaracijom, započelo je rušenje gradskih zidina. Manje od deset godina kasnije, 1865. godine, car Franjo Josip službeno je otvorio Ringstrasse, iako u to vreme projekat nije bio u potpunosti završen.

Međutim, Beč je tada ličio na veliko gradilište što je značilo ogroman porast potražnje za građevinskim materijalom u kratkom vremenskom roku. 1882. godine potrošnja opeke je bila na svom apsolutnom vrhuncu: te je godine upotrebljeno 330 miliona jedinica, od čega je veliki procenat proizveo Wienerberger.

Kompanija na čelu sa Heinrichom Drascheom nije samo isporučivala građevinski materijal za brzorastući grad, već je bila uključena i u poslovanje sa nekretninama. Drasche je kupio brojne parcele i izgradio deset zgrada uz Ringstrasse, a uz to je izgradio i oko 400 stambenih zgrada na zemljištu koje je bilo dostupno za urbani razvoj. Opeka sa oznakom HD opeke - inicijali Heinricha Draschea - još se može naći u ovim zgradama.

Heinrich Drasche je osnovao sedište Wienerbergera na takozvanom "Heinrichshofu" koje se nalazi nasuprot Bečke državne opere. Izgrađena prema nacrtima Theophila Hansena, sastojala se od tri stambene zgrade koje su zajedno izgledale kao velika palata. Heinrichshof je teško oštećen krajem Drugog svetskog rata i morao je biti srušen. Srećom, sve ostale zgrade duž Ringstrasse izgrađene od cigli, koje je isporučio Wienerberger, ostale su netaknute.

Ostale građevine koje je izgradio Wienerberger, a koje se nalaze u Beču su Hotel Imperial, koji je izvorno izgrađen kao palata,  zatim palata Wertheim koja je 1901., nakon 25 godina postojanja, pretvorena u stambenu i poslovnu zgradu, danas se koristi za kulturna događanja.  Između 1865. i 1867. godine izgrađena je Kursalon Hübner, neobarokna palata sa vrtovima i pogledom na Bečki grad,u kojoj su se održavali koncerti i plesovi.

Između 1867. i 1871. godine izgrađene su dve nekretnine u italijanskom renesansnom stilu, a to su Muzej primenjenih umetnosti (MAK) i Univerzitet primenjenih umetnosti.

Sem toga, izgrađene su palata Epstein koja se danas koristi za potrebe austrijskog parlamenta i palata Ephrussi koja je oblikovana za bogatu porodicu, međutim danas se koristi kao prostor za markete i kafiće.

Poslednja nekretnina koju ćemo istaći je zgrada berze, izgrađena u klasicističkom renesansnom stilu, koja je završena 1877. godine a njeno otvaranje je propraćeno velikim svečanostima. Više od 100 godina u toj zgradi se nalazi bečka berza, a i danas služi kao glavna lokacijacza kancelarije.

Od samog početka Wienerberger je bio usmeren na inovacije i širenje, a način poslovanja Aloisa Miesbacha omogućio je širenje kompanije horizontalno i vertikalno.

Razlog za ubrzani rast kompanije bio je razvoj rudarskog dela biznisa. U to vreme drvo je bilo retko i skupo zbog čega je Alois Miesbach kupio rudnike uglja na raznim lokacijama i počeo ulagati u rudarstvo. Miesbach je dao važan doprinos razvoju industrije uglja obzirom na to da je bio jedan od prvih preduzetnika koji je koristio mašine na parni pogon.

Uvođenjem peći na ugalj dovelo je do značajnog poboljšanja u kvalitetu opeke, koja se od tada proizvodila u čitavom nizu nijansi - od tamno crvene do žute. Obzirom na veliku potražnju za arhitektonskim ukrasima, u Inzersdorfu je osnovana posebna fabrika terakote. Prvi građevinski projekat za koji su se u velikoj meri koristili elementi terakote bio je The Vienna Arsenal, a nakon toga brojne javne i privatne zgrade bile su ukrašavane čime je Wienerberger postao deo gradskog pejzaža.  Međutim, okretanjem prema keramičkoj umetnosti, kompanija je otvorila vrata novim idejama i inovacijama, ali je, istovremeno, došlo do nerazlikovanja masovne proizvodnje i umetnosti koja je zapravo oblikovala i uticala na proizvodnju. 

Theophil Hansen, arhitekta poznat po zgradama uz Ringstrasse, smatra se posrednikom između keramičke umetnosti i masovne proizvodnje. On je zajedno sa svojim studentima dizajnirao brojne modele za keramička umetnička dela koje je tada proizvela Wienerberger fabrika terakote. Velikodušno je dopustio Wienerbergeru da koristi  crteže za bilo koju svrhu koju je kompanija želela, a sve što je zahtevao bio je jedan primerak proizvedenog umetničkog dela.

Tako je kontinuirano obogaćivan i nadograđivan katalog fabrike keramike pa je, do 1867. godine, fabrika imala 20.000 gipsanih modela od kojih su kupci mogli birati i naručiti ukrase. Kasnije su u asortiman proizvoda dodati mozaični paneli i glazirana keramika.

Bečki gradski pejzaž i danas je obeležen keramičkim proizvodima kompanije Wienerberger. Najistaknutiji primeri se nalaze na Bečkoj berzi (tzv. Grupi Neptun na krovu) i na poznatim građevinama uz Wienzeile koje je dizajnirao Otto Wagner.